Cvijet agave

Sva životna filozofija, smrti, ali i nade u ponovno rođenje, stane u jedan jedini cvijet agave. Na njeno cvjetanje čeka se nekoliko decenija i upravo u tim trenucima kada su najljepše i najraskošnije agave umiru.

20.09.2014.

Zar u pepelu...

Razgrnem sinoc pepeo ispod lomace na kojoj sam spalio osjecanja prema tebi, cini se da ima zara... Samo treba prostora da se razbukta... Vremena i prostora, moj Aberte!

27.03.2009.

Test

Dešava li vam se da vas prilikom logovanja na facebook dočeka gomila informacija kako je neki prijatelj uzeo neki test ili kviz koji je "scary accurate"???
Našao sam nedavno jedan zanimljiv, a veoma kratak:

Evo testa

pomoću kog možeš otkriti

da li je tvoja misija na Zemlji

        završena:

           Ako si živ,

                        onda nije.

 

26.03.2009.

Tamo gdje ne postojiš

Ne želim više nikad biti tvoj
Ne želim više nikad biti tvoj
Želim moćnu slobodu
Ja pripadam samo njoj

Život je cesta
Srce su kola
Ja letim tamo gdje te nema
Gdje ne postojiš

Ti nisi ono što meni treba
Ti nisi ono što meni treba
Ne želim biti tvoj
Spasit ću život svoj
Ti nisi ono što meni treba

Sve što želim je da si daleko od mene
Sve što želim je da si daleko od mene
Poželi mi sreću
Vrijeme je da se krene
Sve što želim je da si daleko od mene

Život je cesta
Srce su kola
Ja letim tamo gdje te nema
Gdje ne postojiš

Majke

23.03.2009.

Vrijeme ja da se krene

Noćas je moja tuga poprimila ljudski oblik

Otvorio sam oči, ispred sebe ugledao svoj lik

Pružio sam si ruku i rekao
Pružio sam si ruku i rekao

Hajde, vrijeme je da se krene.

Noćas je moja tuga poprimila ljudski oblik
Otvorio sam oči ispred sebe ugledao svoj lik
Pruzio sam si ruku
I rekao, hajde
Vrijeme je da se krene

 

Majke

 

11.03.2009.

Sreća

 

Iako sam nasmijan
Kao klaun reklo bi se razigran
To je maska samo za trenutak
Jer, iza nje se smrzavam

 

                Dan je bio skoro kao i svaki drugi. Pokušavao sam da radim, ali nije bilo inspiracije. Javila se, rekla da se vratila. Lijepo. Oko pet sam odustao od bezuspješnih pokušaja rada, i sjeo u Mustanga i krenuo da se provozam. Svratio sam u jedan od kafića, gdje smo nekoliko puta sjedili zajedno.  Za šankom sam se malo zezao sa konobaricom, starom poznanicom, a onda nakon sat otišao sam do auta i donio CD koji mi je ona dala. Onda lagano dvosmislena zajebancija s konobaricom, njena udvaranja, moji laskavi komentari  i pivo. Nisam pio pivo petnaestak dana, pa sam malo i poželio. Tako poznata scena. Sam za šankom. Pogled na raznobojne flaše u retro pultu. A Lizz izvija glasom, „I idolize you“, te se misli odvajaju i lete do moga idola. Pada mi na pamet Bodler,  njegov idol,i uticaj apsinta na njegovu ludu poeziju. Kratka pauza, još malo zeze s konobaricom, a onda opet trenutak samoće, ja i Lizz sami. Pusti me unutra ili me pusti da idem, kaže Lizz...  Samo što ja nemam gdje da idem. Ništa me ne privlači. Osim, možda, još jedno pivo...

Možda je došlo vrijeme da se ide dalje? Da se nasrne na svoje izmučeno  srce i silom iščupa to njena sjenka koja se uvukla između procjepa vanjskog zida. Hm... Šta onda?

Vrijeme je da se krene. Drug dolazi po mene, i dok smo izlazili, Lizz započinje još jednu od svojih opojnih balada: „If the sun refused to shine , I will still be loving you..” i ostaje mi u ušima, kao činjenica, i nastavljam dalje.

Ispred drugog kafića u kom  imamo sastanak sa ostatkom ekipe, srećem je, kao da smo se dogovorili i ona dolazi u isto vrijeme. Sjedamo unutra, nekako smo se tako rasporedili, da sjedimo jedno pored drugog. Saginje glavu i šapuće mi o poklonu koji mi je donijela, i koji mi krišom dodaje ispod stola. Uzimam ga kao da je paketić droge, da niko ne primjeti i mali smeđi zamotuljak završava u dubinama moga džepa. U trenutku dok mi je to šaputala, njene usne su ovlaš dodirnule moj obraz. Sav sam se naježio. Protrnuo. Nabacio sam osmjeh, kako sam ga i donio, i nastavio da se družim s ekipom.

Nedugo nakon toga morao sam otići do toaleta, da provjerim, sadržaj smeđeg zamotuljka. Bilo mi je drago što me se sjetila, a kada se iz razmotanog paketića pojavila maska, kakvu sam priželjkivao, zapljusno me val sreće. Nevjerovatno da je mogla pogoditi moju želju. Nevjerovatno da mi je donijela tačno ono što sam priželjkivao.  Sad mogu da se prikrijem, i da se iza svoje maske, smrzavam koliko želim.

Jutro poslije. Uz prvu jutarnju cigaretu i kafu, posmatrao sam masku. Imala je mali magnet nazad i mogla se postaviti na nešto željezno. Dohvatio sam željezni svijećnjak, u obliku čovječuljka, koji sam dobio prije desetak godina od jedne žene, kojoj sam tada dao svu svoju ljubav, ali nismo uspjeli, i na kome su stajale zakačene još neke stvarčice, koje su simbolizirale uspomene na druge propale ljubavi. Maska je pristala čovječuljku na glavu kao da je pravljena za njega.  Pogledao sam kako to izgleda i užasnuo se. Vudu lutkica – hram propalih ljubavi. Užas. Strgnuo sam masku, i odnio je na frižider. Nek se još malo smrzava, nije joj još uvijek mjesto u nesretnom hramu. Sačekat ću još malo.

Ali ako jednog dana završi tamo, uklopit će se, mjere odgovaraju.  

05.03.2009.

Sablast

Ponovo tupa bol u stomaku. Praznina tamo gdje bi trebao da bude onaj 21 gram, za koji je lakši svaki čovjek kad umre. Lutam ulicama kao sablast. Ona nije moja. Ona je njegova. On nije njen. Osim kad mu to odgovara. Ja sam još uvijek tu. Šetam u koncentričnim krugovim gluposti. Ne znam što mi to treba. Zašto baš ona. Toliko je lijepih, mladih žena uokolo. Nema odgovora. Samo tupa praznina. Prisjećanje na crni sjaj. Tada kao da sam bio ponovo živ. Tada kao da je postojala nada.
Sablast bez sjaja u očima.

05.03.2009.

FANTASTIČNA VATRA

ja sam sablast na cesti
daleko od kraja
imam slomljeno srce
i oči bez sjaja
sve što imam u glavi
je sve što znam
hajde stani kraj mene
da ne budem sam
sve dok gori fantastična vatra
ja sam slobodan

ja sam sablast na cesti
i nisam siguran
da li sam stvarnost
il' san
za tvoju ljubav
učinit ću sve
suviše dugo sam bio bez nje
sve dok gori fantastična vatra
ja sam slobodan


"Majke"

04.03.2009.

Viktoriji...

Ti me ne voliš, i ne želiš, zar
lep nisam ni malo, mala?
Ne gledajući, od strasti uz žar
na rame mi je tvoja ruka pala.

Sa keženjem, mlada, osećajnim
ja s tobom nisam ni nežan, ni zao.
Koliko si ih milovala sjajnih?
Ko ti je sve dosad ruke, usne dao?

Znam, oni su prošli kao senke, mila,
ne dodirnuvši tvoj oganj u snima.
Na kolenima mnogim si bila,
a sada, evo, sediš na mojima.

Neka ti oči trepavica rubi,
neka ti u misli dođe drugi neko.
Ta i ja te baš jako ne ljubim
tonuć u nešto drago i daleko.

Ovu vatru sudbinom očajno
ne zovi, veza lakoumna to je.
Kao što smo se susreli slučajno
rastaćemo se uz smešak nas dvoje.

Svojim putem otići ćeš u smiraj
da prokockaš dane i plač novi.
Neljubljene samo ti ne diraj,
negorene nikako ne zovi.

U ćor sokaku s drugim ćeš se naći
o ljubavi brbljajuć bez svesti.
Tad ću možda u šetnju izaći
i sa tobom ponova se sresti.

Bliže pleća okrenuvši drugom
i malo se pognuv ne misleći.
"Dobro veče", reći ćeš mi s tugom.
"Dobro veče, mis" i ja ću reći.

I ništa neće dušu da zanjiše.
Nit u drhtanje može da je svali.
Ko je ljubio, taj ne ljubi više,
Izgorelog niko ne zapali.


4.Decembar 1925, Moskva,  S. Jesenjin

02.03.2009.

OSTRVO UŽITKA

Gledao sam je požudno dok je se protezala na pramcu odjevena samo u crvene tangice.  „Speed of this boat is impressive”, rekla mi je s osmjehom, “if we consider how it’s old.” “Yes”, odgovorio sam joj, “I’m also impressed with his performance when I step on board first time.” Upoznao sam je noć prije u disko klubu “Venerandino”, disku koji je radio najduže  na Hvaru, rekla mi je da se zove Cristine i da je iz Njemačke. Nakon nekoliko plesova i par pića ponudio sam joj da se sutra provoza sa mnom brodom, da nađemo neku mirnu uvalu i provedemo cijeli dan sunčajući se daleko od očiju. Uzeo sam ribarski brod od druga Dragana koji nije ni 10 € uložio u njegov vanjski izgled od kada ga je kupio, osim novog, super jakog motora koji se krio negdje u utrobi broda. Isplovili smo oko 10 sati ujutro, nakon noći ljubljenja i maženja u blizini njenog apartmana. More je bilo mirno sa malo valova, i brzo smo stigli do uvale. “Beer”, pitam je dok bacam sidro i gasim motor. “Yes please, you are so nice and sweet”, odgovara mi sa osmijehom. Iznenadila me je njena otvorenost i sloboda, jer je pristala da sama sa mnom otplovi na pučinu, a odmah po isplovaljavanju skinula je sve osim crvenih tangica.  Donosim pivo, a ona me hvata za ruku povlači sebi i počinjemo se ljubiti. Mazim njene velike grudi, i uživam u izgledu njenog preplanulog tijela, oble guze, plave kose i predivnih plavih očiju. Otvaram pivo i sipam po njenim grudima, i počinjem lizati bradavice, rukom stežući bar 200 gr. tešku sisu. Kako se sise vagaju, pade mi na pamet na trenutak, a onda osjetih njenu ruku kako klizi prema mome kurcu, koji je dočeka radosno se dižući. Spustio sam glavu i počeo lizati unutarnju stranu butina, polako prilazeći mjestu koje je bilo prekriveno djelom tangi. “Is it ok?”, pitao sam je i pogledao kako drhti dok mi je stezala kurac. “Yes”, odgovorila je uz duboki uzdah, kad sam jezikom dohvatio njen klitoris. Lizao sam njenu malu, obrijanu picu, dok sam joj gurnuo prst duboko u njenu vlažnu unutrašnjost koja se sve više vlažila. Uvijala se žestoko uživajući u milovanju, i kad je bila skoro na vrhuncu, prestao sam, na što me je pogledala šokirano, a ja sam je okrenuo na drugu stranu, zadigao njene oble guzove, maknuo tange na desnu stranu i zabio joj kurac do pola, a u sljedećem naletu do kraja. “OH yeah”, vrisnula je, nesumnjivo uživajući, “Yes, fuck me, fuck me harder.” Jednom rukom se oslanjala o palubu broda dok je drugom čvrsto stezala svoju poveliku sisu. Ulazio sam u njene vlažne dubine koje su se topile pod naletom moga kurca, a ona je stenjala i podržavala me svojim vrištanjem i uzdasima zadovoljstva. U jednom trenutku stegnula mi je kurac svojom picom, koja je drhtala i pulsirala,  i ja sam osjetio da se topim od zadovoljstva i napunio je supermom koja se mjesec dana sakupljala u meni.

Kasnije dok smo pijuckali pivo, uživajući u hvarskom suncu predložila je da  pitam prijatelje da li su zainteresirani da sutra još dvojica krenu sa nama, a ona ima dvije prijateljice za povesti. Taj dan smo još nekoliko puta uživali u kupanju, suncu i  divljem sexu, sve do mraka, a uveče smo ponovo obilazili diskoteke. Sutra se brod ponovo otisnuo u modre dubine odnoseći sa sobom tri para u divlje užitke.

01.03.2009.

U OKO ME BARNI...

U oko me barni, ali mi Mustanga ne diraj. I ono opet na Mustanga mi u mene.  A jesam li pomenuo da sam ga sam kupio, svojim, pošteno zarađenim parama. I ostavim ga sinoć na parkingu, iziđem večeras na balkon da zapalim cigaru, i lik BUM, ravno u moga Mustanga. I ode. Siđem, vidim ima štete. Nazovem policiju. Odem nađem njegov auto. I kad sam davao izjavu, dolazi lik s još dvojicom, koji me skoro napadoše što sam zvao policiju, a nije mi nikakva šteta na autu. Hm. Šteta je i da si ga zaparao malo ključem, a ne ostrugao svoju desnu stranu od moj desni branik i blatobran. Šteta je i da si pljunuo na njega. Moje. Odakle ti pravo da me napadaš, i da govoriš da nije šteta. Odakle ti više pravo da ulaziš u moj život. I onda se sjetim komšije Zeće, kojem je tako jednoga dana dosadilo da ga svi guraju i pritiskaju kao žitelja slobodne zemlje, slobodnih ljudi. Ali o njemu sutra, jer sutra je neradni dan.

21.02.2009.

Kroz bjelinu krivina

Krenuo sam oko osam. Snijeg je padao skoro cijelu noć i nije prestajao. Cesta je bila noćna mora. Bijelo lijevo, desno, gore, dole, gdje god pogledaš, bijelo. Ispred još bijele pahulje, koje popunjavaju idilu bjeline. Kao na putu u raj. Ispod svježe napadnog snijega, krila se ledena ploha cijelom dužinom ceste. Kompletan prelaz preko Karaule bio je kao vožnja po bob-stazi. Snijeg koji je neprestano padao, topio se na šajbi i odmah ledio, smanjujući i onako slabu vidljivost. Na silasku, pri jednom bržem savladavanju krivine, Mustang se zanese prvo ulijevo pa u desno, pa zaplesa po cesti. Uspio sam da ga smirim i zadržim na pravcu, nakon stotinjak metara plesanja u obje trake. Okrenuh se suvozaču koji me gledao blijed i prestrašen, i rekoh: „A sad ocjene stručnog žirija: 9.0, 9.5, 9.5, 9.5 i 10.0 za umjetnički dojam i piruetu.“

„Jebo te umjetničko klizanje, polako“, odgovori mi on i pripali cigaru, „Nema veze ako i zakasnimo na sastanak, najbitnije je da stignemo, polako.“

Nakon tri sata klizanja po krivinama, stigli smo do Tuzle. Zamolio sam ga da odradi sastanak bez mene, ionako je skoro sve bilo već ugovoreno, ostalo je još samo nešto tehničkih detalja, pravnih termina i rokova, a ja sam trebao da vozim i nazad.

Prošetao sam Tuzlom i sjeo u Omegu na kafu i da se malo odmorim od konstantne bjeline i napetosti. Nisam bio u Tuzli već dvije godine, osim kratkog prolaska prošlo ljeto. Imao sam nekoliko sati slobodno i onda sam se sjetio nje. Nismo se vidjeli već pet godina. Nazvao sam je i rekla je da će doći za dvadesetak minuta.

Kad sam je posljednji put vidio, Adrijana je bila sitna plavuša, koja se javila iz busa i rekla da izlazimo tu noć. Stvarno je bila lijepa. Bila je niža od mene možda i cijelih 15 cm, a sveukupno mislim da je imala samo 45 kg.  Noć je stvarno bila luda. Skakali smo po kafićima po Sarajevu i sjećam se da sam popio skoro bocu Jack Danielsa. Oko dva sata poslje ponoći nismo imali gdje, pa sam je odveo u kafić svoga prijatelja, koji sam otključao za nju.

Pili smo još Jack Danielsa, Red Bulla i onda se u jednom trenutku počeli ljubiti. Nije mi trebalo dugo da joj gurnem ruku u gaćice. Bila je potpuno vlažna. Podigao sam je u naručje i donio na sprat. Brzo smo se skinuli, i bio sam impresioniran, njenim čvrstim, osrednjim sisama, vitkim strukom, lijepo oblikovanom guzom. Polegao sam je na sećiju, i lagano ušao u nju. Bila je tako uska da sam se bojao da ne povrijedim, tako da je sve počelo polako. Da li zbog popijenog viskija, ili mojih godina, ili kondoma, činilo mi se da mogu izdržati cijelu noć da ne svršim. Ljubio sam joj vrat, sise, povremeno bacajući pogled na izraze njenog lica. Imao sam osjećaj da je ispunjavam u potpunosti. Mislio sam da mi je veći samo pola centimetra da ne bi mogao stati cijeli. Nakon pola sata svršila je uz glasne uzdahe, a i ja odmah za njom.

Pogledala me je i rekla: „Ovo je bilo dobro, baš dobro. Samo mi reci da možeš ponoviti ovo isto ovako“.

„Naravno da mogu, odgovorio sam samouvjereno“,  daj mi samo pet minuta. Sišao sam po novi viski i Red Bull, i tek dole u prizemlju, došlo mi je. Utrčao sam u WC i ispovraćao se.

Vratio sam se gore, popio još malo viskija, zapalio još jednu cigaru, podario Adrijani još jedan orgazam, a onda opet otišao na povraćanje.

Nakon trećeg orgazma i povraćanja, Adrijana me pitala: „Ovo mi se još nije desilo, da se jebem s nekim, a on nakon svakog svršavanja odlazi da povraća. Pa nisam ti valjda toliko gadna?“

„Ma ne, uopšte nisi, stvarno si slatka, ali valjda je do viskija“, odgovorio sam najiskrenije što sam mogao.

Uskoro je svanulo, Adrijana je otišla nazad za Tuzlu, i rekla mi da je sad moj red da dođem u Tuzlu. Trebalo mi je pet godina da odem.

Moja prisjećanja prekinula je svojim dolaskom. Pet godina, tako brzo prođoše. Imala je kratko ošišanu smeđu kosu, muža, sedam kila više i predivnu kćer. Istresli smo jedno pred drugo u najkraćim crtama proteklih pet godina. Ostavila je na mene utisak sretne žene, te sam shvatio da bi bilo licemjerno da sam joj ponudio seks. A vjerovatno bi me odbila izgovorom da nema vremena  jer se mora vratiti kući da dovrši sarmu, koju je počela pripremati kad sam nazvao.

A ja sam shvatio da mogu voziti nazad bilo kako brzo, riskantno, ludo. Neću stići na sarmu.

Nema veze, mogu i ćevapi.

 

 

 

17.02.2009.

Mustang

Volim svog mustanga.

Ne kao oni likovi koji glancaju automobil po cijeli dan, ne dozvoljavaju da se puši u njemu i nikad ne bi povezli životinju, da im ne isprlja unutrašnjost. Ne. Bude on i prljav, profura i preko neke rupe. Ali volim svog mustanga.  Napravio sam mu i dvije ogrebotine, nepažnjom, ili možda podsvjesnom željom da dokažem da je moj, urezujući tim parnicama, djelić svoje osobenosti u njega. To je moj žig.

Volim svog mustanga, kad krećem na semaforu, a on se propne prednjim dijelom, i žestokim sprintom ostavi sve ostale automobile na početnoj poziciji. Volim svog mustanga u trenucima kad posmatram njegove sjajne sapi, koje se u zadnjem dijelu lagano šire.

Neki bi rekli i da ga ne volim, jer ga vozim baš tako, i jer sam mu napravio parnice. Ali ja uvijek znam, u kakvom je stanju, i šta mu treba. Volim ga toliko da u svakom momentu mogu reći koliko još treba do servisa. U ovom trenutku, treba da pređe još 500 km i ide na zamjenu ulja i filtera. Volim ga toliko da mu uvijek sipam najbolje ulje, i najbolje gorivo.

Volim svog mustanga, kad prilikom preticanja kamiona, dok vozim 110 km/h vidim auto iz suprotnog pravca, dodam gas, a on pojuri na 160 km/h i preskoči kamion, sklanjajući me sa putanje auta iz suprotnog pravca, u sigurnost moje trake.

Volim svog mustanga, kad ljeti vozim slabo prometnim putevima, i otvorim prozor da čujem škripu guma, dok testiram granice do koje brzine može ići prije nego prokliže u krivini. Volim zvuk njegovih turbina, dok jurim vrelim asfaltom kroz šumu.

U tim trenucima osjećam se kao kauboj koji jaše mustanga, dok svi oko njega imaju obične konje. Volim svog mustanga, i osjećaj slobode koji mi pruža.

Kad me uhvati tuga i ne znam šta da radim, kad se misli spetljaju u čvor, idem na put svojim mustangom, i tada, uz ispravljanje krivina i spajanje isprekidane linije u punu, misli se same nekako razlože, raspetljaju i preslože kao djelići rubikove kocke. Svaka boja se sklopi na svoje mjesto, i sve postaje jasnije.

Volim svog mustanga.

Sutra idemo na jahanje prerijom.

16.02.2009.

Sanjanje zatvorenih očiju

Stao sam na ulici, noseći kese iz granapa iznenađen sirenama. Dva vatrogasna kamiona su došla s rotacijama i stala na sred ulice. Jedan od vatrogasaca je otrčao iza zgrade, i ubrzo se vratio, govoreći, ovo je lažna uzbuna, idemo. Kamioni su bili veliki, ne kao ovi naši, nego baš veliki, sa velikim merdevinama, kao američki. Odjednom odnekud se pojavila osoba, noseći malo dijete u naramku. Još dvoje je išlo uz nju. Prišla je vatrogascu i rekla da je ona zvala, nakon toga ušla je u kamion, sa djecom i vatrogasci su je odvezli. Čudno mi je bilo što sam cijelo vrijeme mislio da je osoba žena, a onda dok je ulazila u kamion s djecom, shvatio sam da je muškarac.

Vratio sam se u stan, a slična žena, duge, crne, lijepe kose i jako lijepog izgleda, spavala je u mom krevetu u dnevnoj sobi. Prišao sam, a ona se probudila, pogledala me. Bila je ista ona žena/muškarac, koja je maloprije bježala sa djecom, samo sad je bila sama i drugačije je izgledala. Pogledala me i rekla: „Vidjela sam reklame za Morralesa po gradu, vi u Sarajevu volite tehno?“ Imala je strani naglasak.

„Hm“,  nema to veze s tim, odgovorio sam joj, „Ipak je on DJ svjetskog glasa, a mi u Sarajevu volimo sve što je svjetskog nivoa. Da dođe neki svjetski Jazz band, ili opera siguran sam da bi se u Sarajevu našla publika i za to i da bi karte bile rasprodate“.

„Fino“, rekla je, „Jel pijemo kafu, tek sam se probudila?“ pitala je, i u tom sam trenutku shvatio ko je. Preuzela je njen lik, i nastavili smo da pričamo, dok se voda za kafu grijala.

„Pobjegla sam od njega“, rekla je, „Ali to si vidio, vidjela sam da posmatraš sa strane“.

„Neka si“, odgovorio sam, „ništa više nije bitno, neka te uz mene, biće sve dobro“ . Prišao sam i zagrlio je, a ona se upijala u mene, kao da pokušava da u mom zagrljaju pobjegne od svijeta, svemira i svega...

Prišao je i pas, kojeg je pomazila. Ja sam otišao da operem ruku, koju je pas polizao.

„Imam još malo posla da završim, dan-dva, i onda možemo ići na more, negdje daleko od ljudi, da se malo odmorimo, i pobjegnemo od sviju“, rekoh joj iz kupatila.

„A i meni će proći menstruacija do tada, pa možemo“.

I onda se probudih, sav zbunjen, i konfuzija me još uvijek drži.

15.02.2009.

Kad su cvjetale agave

Hvar. Mondensko ljetovalište puno bogatih turista, jahti, perverzije, anoreksičnih manekenki, bogatih italijanki i poneka debela američka porodica koja ne zna šta će od novaca.
Šetao sam cijelo jutro, divio se cvijetu agave, pronalazeći  u njemu sličnost sa sobom, smrt na vrhuncu.
Razmišljao sam o njoj, o nama. Bili smo sretni, ja sam bio sretan. Bio sam siguran da je to ono pravo. Bio sam siguran da ništa ne može da pokvari to što smo izgradili.
Bila je radost uz koju sam se budio. Bila je sreća s kojom sam tonuo u sretne snove.
Obožavao sam je do te mjere da se ništa nije moglo mjeriti s njom. Onda se jednog dana sve srušilo i raspalo. Kao i cvijet agave.
Spustio sam se s brda do centra grada i natjerao se da konačno odem nešto pojesti. Sjeo sam u "Kogo", piceriju na trgu i naručio veliko pivo, i picu sa četiri sira. S obzirom da sam jako volio sve sa četiri sira, nadao sam se da ću se natjerati da progutam tu picu, svjestan da bi trebao da pojedem nešto radi tijela, nisam jeo već 40 sati, ali nisam ni osjećao glad.  Samo bol.
Pica je bila loša. Od mrzovoljnog konobara sam tražio još soli i pokušao preslano tijesto nekako progurati kroz grlo, zalijevaći sve velikim gutljajima piva. Pola sata kasnije, negdje oko polovine pice, konobar me upita da li je u redu da pomjeri stolicu ispredmene, kako bi par iz Kanade mogao tu staviti svoja kolica sa bebom, da bi sjeli za susjedni stol. Na žalost, rekao sam da može. Kolica su stala, a beba od godinu, možda i malo više, ne razumijem se baš u godine beba, me pogledala i ja sam se rasuo kao kutija riže.
Kovrdžava plava, na suncu izbledjela kosa, plavo-zelene oči, nevini osmjeh i samo jedan pogled bili su dovoljni da počnem da plačem. Suze su krenule nekontrolirano i počele da se slivaju ispod sunčanih naočala.
-Lana- prostrujalo mi je kroz glavu. Da smo imali sreće, naša djevojčica bi bila ovakva. I zvala bi se Lana, kako si ti željela. Da smo mogli, da smo bili sretni. Da nisu doktori dva puta morali da izrežu iz tebe pokušaj oživaljavanja naše ljubavi. Da smo uspjeli da ti ispunimo tu želju. Suze su tekle ispod naočala, a djevojčica se ispravila u kolicima i pružila mi ruku, tražeći nešto od mene, ili samo pokušavajući da rastjera tamni oblak tuge koji se širio oko mene. Dao sam joj olovku sa stola, čvrsto nabio naočale, nadajući se da će prekriti i zaustaviti potok suza koje su se slivale, nezaustavljivo. Lana je bila živahna, te nekim svojim šifrovanim pokretim zatražila od majke da je izvadi iz kolica i krenula trčati okolo, dok je otac pratio u stopu, pazeći da ne padne. Iskoristio sam njenu odsutnost da se saberem, krišom obrišem suze  i zatražim račun. Platio sam, uzeo svoju olovku od Lane koja se vratila i rekao joj "By sweety". Pozdravio sam se s njenim roditeljima, a ona mi je mahnula.
Strpio sam se dok nisam ušao u praznu uličicu, pored ljetne rezidencije Hanibala Lucića, sjeo na neki kamen, i pustio suze da isperu bol koji me razdirao.

14.02.2009.

Sanjanje otvorenih očiju

"Sanjao sam nešto ružno, pa nisam mogao spavati", rekoh joj u slušalicu.
"Jesi li to mene sanjao", pita ona?
"Ne, tebe sanjam otvorenih očiju", odgovorih.
"Čitala sam jednu knjigu, u kojoj jedna djevojka, zapitkuje muškarca blesave stvari, koliko često muškarci drkaju, jel misle na jednu ženu, ili na više njih i slično. Jel i ti mene ovako sanjaš otvorenih očiju", pita?
"Da", odgovaram, bojeći se da priznam da ja nju sanjam otvorenih očiju malo drugačije.

Sanjam da idemo zajedno na put, na more, na njenu plažu, gdje je ostavljam da sjedi satima i zatvara svoja vrata, koja su ostala otvorena, dok ja na drugoj plaži pripremam stvari za ručak na plaži.
Da nastavljamo put kasno naveče, i idemo trajektom na jedan od otoka.
Da se ujutro idemo voziti malim brodom na otočiće koji su rasuti uokolo, i pješačimo uokolo sami, okruženi kamenom, agavom i vodom.
Da se uveče glupiramo gradom maskirani u neke luckaste maske, pomiješani sa lokalnim maškarama...
Da se vraćamo kući nakon toga i idemo dalje u novi život, oslobođeni ostataka nesretne prošlosti, prema neizvjesnoj budućnosti....
Sanjam otvorenih očiju...

14.02.2009.

Agava

Kad  sam prvi put  vidio agavu, fascinirala me njena veličina, snaga, upornost, izdržljivost.  Tek kasnije sam kroz vlastitu sudbinu pronašao značenje cvijeta agave.
Raste, buja godinama, na nepristupačnim i okrutnim mjestima, u kamenu, pijesku, gdje neće nijedna druga biljka, preživljava udarce i ranjavanja ljudi, životinja, prirode, i nosi ožiljke od svih tih udaraca, ali i dalje raste. I tako godinama. Nakon nekoliko desetina godina, u najvećem sjaju procvjeta. Kao da je svih tih godina sakupljala snagu, izbaci cvijet, koji bude veličine omanjeg drveta, i zabljesne sve ostale cvjetove, ali na žalost to je košta života. Agave umiru u cvatu.
Tu smo isti.


Cvijet agave
<< 09/2014 >>
nedponutosricetpetsub
010203040506
07080910111213
14151617181920
21222324252627
282930

MOJI LINKOVI

Umjesto predgovora
Tražio sam na vrhu planine,
anđele visine da mi kažu ime,
tražio sam u dubini mora,
odavno zaboravljenu tajnu rime,
a pogledaj šta sam našao...

"Kis naproforgo..." Lepi goropadni cvet...
Zbog kog se Sunce s neba spustilo na svet...
Da sazna što u sene glavu okrene?
Da sazna kom se sveti, kad ne gleda za njime ko svi drugi suncokreti?

...Koliko ušiju čovjek mora imati da čuje,
tuđi šapat u sred oluje...

Free Bird
If I leave here tomorrow,
Would you still remember me?
For I must be traveling on, now,
'Cause there's too many places I've got to see.
But if I stayed here with you, girl,
Things just couldn't be the same.
'Cause I'm as free as a bird now,
And this bird you can not change.
And the bird you can not change.
And this bird you can not change.
Lord knows, I can't change.

Bye bye baby, it's been a sweet love. Yea.
And though this feeling I can't change.
But please don't take it so badly,
'Cause the Lord knows I'm to blame.
And if I stay here with you girl,
Things just couldn't be the same.
Cause I'm as free as a bird now,
And this bird you'll never change.
And the bird you can not change.
And this bird you can not change.
The Lord knows, I can't change.
Lord help me, I can't change.
Lord I can't change.
Won't cha fly high free bird, yeah.

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
8497

Powered by Blogger.ba